ZRAKOPLOV JU 87 R-2 STUKA
Junkers Ju 87 R-2 Stuka je obrušavajući bombarder iz Drugog svjetskog rata, otkriven je 2014. godine na južnoj strani otoka Žirja tijekom provjere nekih od ribarskih pozicija. Ovaj podmorski nalaz predstavlja raritet u svjetskim razmjerima, te je stoga proglašen zaštićenim kulturnim dobrom Republike Hrvatske u godini pronalaska, po hitnoj proceduri. Uz nekoliko dodijeljenih koncesijskih odobrenja zainteresiranim ronilačkim centrima, olupina ovog zrakoplova je ubrzo postala jedna od najatraktivnijih i turistički najposjećenijih podmorskih lokacija na hrvatskoj strani Jadrana
PIŠU:
ZORAN DELIBAŠIĆ, BORIS GREGURIĆ
Te 2014. godine, tijekom vikenda 12. do 14. rujna, u organizaciji Braniteljske zadruge „Ruža Hrvatska“ na otoku Žirju održano tradicionalno obilježavanje obljetnice Šibenske bitke iz Domovinskog rata. Ono je bilo skromnije nego ranijih godina, zbog katastrofalnih vremenskih uvjeta koji su napravili velike materijalne štete priobalju i otocima Šibensko-kninske županije. No tom je prilikom ipak izvršeno nekoliko planiranih zarona u podmorje Žirja, u organizaciji Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda predvođenim Igorom Miholjekom i Zoranom Delibašićem iz Ronilačkog kluba ZG – SUB iz Zagreba (današnji Wreck Hunters Adriatic), te Davorom Purićem iz Vojnog muzeja MORH-a.
Avion Ju 87 R-2 Stuka
Uz već poznate lokalitete, bila je planirana provjera nekoliko novih pozicija na koje je bila ukazala ribarska zajednica. Na veliko iznenađenje ronilaca, na jednom od lokaliteta s južne strane
otoka otkriven je izuzetno vrijedan nalaz – obrušavajući bombarder Junkers Ju 87 Stuka iz Drugoga svjetskog rata! Avion je bez motora, no izuzev toga je potpuno čitav i u vrlo dobrom stanju, i čak oslonjen na kotače, kao da je glatko sletio na morsko dno.
Ni motor nije izgubljen
Sedam godina ranije pronašao ga je, roneći kod vanjskog rta uvale Tratinska, upravitelj Braniteljske zadruge „Ruža Hrvatska“ Željko Šižgorić. Motor i još neke sitniji dijelovi zrakoplova nepoznatog tipa nalazili su se na dubini od oko 40 metara. Šižgorić je ronilačkim padobranom podigao motor i odvukao ga dublje unutar uvale, kako bi se izbjegla mogućnost da ga zakače kočarske mreže i odvuku dalje na pučinu.
Zmaj zrakoplova (trup i krila) počiva na dubini od 28 metara, nekih 700 metara daleko od mjesta gdje je pronađen motor. Pregled Ju 87 ukazuje na to da se, vjerojatno prilikom udara u more, čitav nos zrakoplova (motor s nosačima i hladnjakom)
odlomio i bio odbačen iza letjelice, oštetivši pritom vjetrobran i stakleni pokrov pilotske kabine. Motor je nesumnjivo odmah potonuo, dok je preostali dio zrakoplova još neko vrijeme plutao nošen maestralom i valovima, postupno se puneći vodom, da bi se, potonuvši, vrlo uredno prizemljio na morsko dno na današnoj poziciji.
Muzejski eksponat
Uz „Leteću tvrđavu“ B-17 kod Visa, ovo je tek drugi zrakoplov u podmorju Republike Hrvatske koji je pronađen praktički čitav. Vrijednost tog nalaza u svjetskim okvirima potcrtava činjenica da su, od ukupno 5709 proizvedenih, sačuvana tek dva Ju 87 u muzejskim postavima u Londonu i Chicagu, dok su iz podmorja Francuske i Grčke izvađene – i izložene – dvije olupine zrakoplova tog tipa, obje u daleko lošijem stanju od „žirjanskog“ Junkersa.
Nesumnjivo je da je ovaj izuzetan nalaz potrebno osigurati do trenutka kad se stvore uvjeti za pažljivu restauraciju zrakoplova i njegovo →
→ izlaganje kao posebno vrijedan muzejski eksponat.
Identifikacija
Po pronalasku Ju 87 kod Žirja postavilo se pitanje njegove identifikacije. Informacije koje su zrakoplovni entuzijasti iz Zagreba i Opatije pronašli u literaturi i prikupili na forumima potvrdile su da je u Drugom svjetskom ratu na širem području Šibenika oboreno ukupno pet zrakoplova tipa Junkers Ju 87. Dva Ju 87 ranije verzije (B ili R) oborena su 11. ili 12.travnja 1941., a tri Ju 87 D 21.listopada 1943. Verzije B i R se vanjskim izgledom praktički i nisu razlikovale, no u Ju 87 R je bio ugrađen dodatni razvod goriva koji je omogućavao nošenje dva dopunska spremnika zapremine po 300 l benzina pod krilima, uslijed čega je dolet zrakoplova s punim naoružanjem (to jest s bombom od 250 kg pod trupom, i spremnicima umjesto bombi pod krilima) porastao s 500 na preko 1100 km.
Svi Junkersi oboreni kod Šibenika u Travanjskom
ratu pripadali su talijanskom ratnom zrakoplovstvu. RZ Italije je kupilo ukupno 52 Ju 87 B-2 i 50 Ju 87 R-2. Avioni Ju 87 R mogli su iz baza na Siciliji djelovati nad Maltom i čak bombardirati savezničke snage u Libiji. Zrakoplovi isporučeni od kolovoza 1940. do srpnja 1941. dobili su vojne evidencijske brojeve (Matricola militare / M.M.) 7047 do 7098, oni isporučeni u kasnijem razdoblju od 8009 do 8058. Posljednji Ju 87 R zaprimljeni su u listopadu 1942.
Tijekom Travanjskog rata je nad Jugoslavijom djelovala 97. grupa obrušavajućih bombardera RZ Italije. Obje njene eskadrile, 238. i 239., još su od listopada 1940. bile stacionirane u Albaniji radi djelovanja na talijansko-grčkoj bojišnici u Epiru. Početkom napada na Jugoslaviju dobile su zadaću djelovanja i nad Jugoslavijom. Već prvog dana, 6. travnja 1941., je kod Boke Kotorske oboren Ju 87 R-2 (Werk Nummer 5773 / Matricola militare 7086) iz sastava 239. eskadrile. Već idućeg dana eskadrila je prebazirala na pomoćni aerodrom Jesi u zaleđu Ancone radi djelovanja za zaštitu
talijanske enklave Zadar.
Jugoslavenske pomorske i zračne snage za djelovanje protiv Zadra bile su koncentrirane primarno na području Šibenika. U stručnoj literaturi pronađen je podatak o napadu tri Ju 87 iz sastava 239. eskadrile 97. grupe obrušavajućih bombardera (239. Squadriglia, 97 Gruppo Bombardamento a tuffo) 12. travnja 1941. na brodove Druge torpedne divizije Jugoslavenske Kraljevske ratne mornarice u kanalu Krke odnosno u Šibenskom zaljevu, te na zrakoplove 26. hidroeskadrile razmještene u uvalama oko Jadrtovca u blizini Šibenika. Dva Ju 87 su oborena – od toga barem jedan vatrom iz improviziranih mitraljeskih „gnijezda“ koja je tehničko osoblje hidroeskadrile izradilo od turela demontiranih s tri hidroaviona Dornier Do J „Wal“, oštećenih u prethodnom zračnom napadu.
Oblik pokrova kabine bio je dovoljan za potvrdu da kod Žirja leži upravo jedan od aviona oborenih 12. travnja. Kako se nalazi na oko 220 km zračne linije od Šibenika, logika je nalagala →
→ da je napad izvršen s Ju 87 R – naime, leteći s punim tovarom bombi do Šibenika i nazad, uz nužno manevriranje nad ciljem, avioni verzije B dosegli bi samu granicu akcionog radiusa, a najmanje skretanje s kursa ili čeoni vjetar onemogućili bi im povratak u bazu. Pretpostavka o R-2 potvrđena je prilikom idućeg zarona, kad su na donjoj strani krila uočene priključne točke razvoda goriva za povezivanje dopunskih spremnika, a i u pilotskoj kabini je nađena pločica s upozorenjem da se dopunske spremnike smije odbacivati samo u horizontalnom letu.
Preostalo je pitanje točne identifikacije tog Ju 87 R-2. Na zrakoplovu još uvijek nije pronađen niti serijski ili vojni evidencijski broj, niti broj u eskadrili. Različiti podaci o Ju 87 koji su sudjelovali u napadu na Šibenik 12. travnja 1941. često su kontradiktorni, no u konačnici se s velikom vjerojatnošću nameće sljedeći zaključak:
– jedan Ju 87, oštećen vatrom jugoslavenske PZO,
prisilno je sletio na širem području Šibenika; posada (Mar.Pil. Luigi Acerbi / Av.Mot. Ruggero Pittini) zarobljena, Pittini umro, Acerbi se po kapitulaciji Jugoslavije vratio u postrojbu;
– jedan Ju 87 (posada Ten.Pil. Carlo Bongiovanni / Av.Sc.Mot. Alberto Boscolo) je oštećen i prisilno se spustio na more kod Žirja;
– treći Ju 87 je pratio Bongiovannijev avion i izbacio mu gumeni čamac za spašavanje, te kružio nad područjem prisilnog slijetanja dok nije potrošio gorivo (ili se, po drugim podacima, pokazao problem s motorom), nakon čega se uputio prema Zadru i sletio na talijanski teritorij kod grada; avion je pritom oštećen, no posada (Ten.Pil. Giacomo Ragazzini / Av.Mot. Gaetano Musolino) je prošla bez ozljeda.
Očito je da kod Žirja leži avion posade Bongiovanni / Boscolo. Položaj pokrova kabine jasno pokazuje da su oba člana napustila zrakoplov, no, prema dostupnim podacima, nisu preživjeli.
Očuvanje
Do sada je u dva navrata izvršeno više zarona na lokaciji Ju 87. Pokazala se ispravnim odluka da se izvadi dio kokpita s osnovnim letačkim instrumentima i strojnica MG 15 radista-strijelca; naime, nadležni Konzervatorski odjel Ministarstva kulture izdao je zabranu ronjenja, no njena se provedba u praksi pokazuje upitnom. Nedostatak nadzora, kao u mnogim sličnim slučajevima, koriste domaći i strani ronioci – nedavno je uočeno da je iz pilotske kabine nestala upravljačka palica. Zanimljivost nalaza i cijena koju dijelovi Ju 87 mogu postići na kolekcionarskom tržištu jasno ukazuju na to da je ovo tek prvi takav incident, i da pljačkanje nalazišta neće prestati.
Možemo se tek nadati da će upravo početak devastacije zrakoplova od strane nesavjesnih posjetitelja potaknuti nadležna tijela Republike Hrvatske da osiguraju vađenje zrakoplova i →
→ za početak – njegovo pohranjivanje na desalinizaciju, te u konačnici njegovu restauraciju i izlaganje u Vojnom muzeju MORH-a, koji je za to pokazao veliki interes.
Junkers Ju 87
Bombardiranje iz strmog poniranja / obrušavanja već se u prvom svjetskom ratu pokazalo preciznijim od onoga iz horizontalnog leta, i stoga posebno pogodnim za uništavanje malih, „točkastih“ ciljeva. Prvi avioni izrađeni upravo za tu namjenu pojavili su se sredinom 1920-ih. Tijekom 1930-ih razvijala su ih već sva veća zrakoplovstva.
Prvi njemački obrušavajući bombarder, Heinkel He 50, izrađen je po narudžbi RZ Japana. No u Njemačkoj su dotad već u tajnosti provođena ispitivanja i pokusi na zrakoplovu Junkers K47. Kao rezultat tih ispitivanja razvijeni su, između ostalog, novi uređaji namijenjeni upravo za obrušavajuće bombardere – poseban ciljnik, i uređaj za izvlačenje letjelice iz poniranja u
horizontalni let. Potonji uređaj pokazao se nužnim kod većih brzina i stupnja obrušavanja, jer se događalo da pilot uslijed gravitacijskog opterećenja nakratko izgubi svijest.
Dolaskom nacističke stranke na vlast, u Njemačkoj je pokrenut ubrzan razvoj oružanih snaga. Među novim tipovima zrakoplova našli su se i obrušavajući bombarderi. Zimi 1933./1934. odlučeno je da se pristupi razvoju dva tipa obrušavača: lakog jednosjeda, i teškog dvosjeda, potpuno metalne konstrukcije. Teški obrušavač (Sturzkampfflugzeug, skraćeno Stuka) razvijan je u najvećoj i tehnički najnaprednijoj zrakoplovnoj firmi Junkers-Werke AG kao tip 87.
Prototip Ju 87 pojavio se 1935., serijska proizvodnja započela je 1937., a već 1938. zrakoplov je ispitan u borbenim uvjetima u Španjolskom građanskom ratu. Prva verzija, Ju 87A, zbog nedovoljno snažnog motora nije mogla nositi više od 500 kg bombi. Od 1938. proizvođena je verzija B s gotovo dvostruko snažnijim motorom Jumo 211; koristan teret bombi se udvostručio.
Specifičan izgled, visoka djelotvornost u uvjetima zračne nadmoći, te razorno djelovanje na moral neprijatelja na tlu (obrušavanje je bilo praćeno zvukom sirena montiranih na noge podvozja, a nerijetko i zviždaljkama na stabilizatorima bombi) učinili su da Ju 87 i Stuka postanu sinonimi.
Razmjerno malen radius djelovanja Ju 87B inicijalno je riješen varijantom R. Već ljeti 1941. započela je proizvodnja najbrojnije inačice, Ju 87D. Gubitak premoći u zraku dovela je do toga da se Ju 87 sve češće koristi kao laki bombarder / jurišnik. Već 1943. nastala je nova, specijalizirana inačica: montažom topova kalibra 37 mm pod krila, Ju 87D postao je G. No uvjeti na bojišnici postajali su sve nepovoljniji za Ju 87, i zrakoplov je postupno zamjenjivan jurišnikom Fw 190F. Ju 87 ipak je ostao u postrojbama na bojišnici sve do kraja rata. Proizvodnja Ju 87 prestala je u prosincu 1944. Kako su pogoni firme Junkers bili zauzeti proizvodnjom drugih tipova aviona, većina Ju 87, uključujući primjerak kod Žirja, proizveden je u firmi Weser Flugzeugbau.
